izložbe

IZLOŽBA

Majka grbava, dica lipa, unučad ma’nita : o lozi, grožđu i vinu

mjesto održavanja: Etnografski muzej Split, Severova 1

otvorenje: 2. svibnja 2019. u 12 sati

autorice kataloga: Ida Jakšić, Ivana Vuković, Sanja Ivančić

autorice izložbe: Ida Jakšić, Ivana Vuković

organizator: Etnografski muzej Split

postav izložbe: Volga Lopušinsky Zoković, Ida Jakšić, Ivana Vuković, Jerko Matoš

 


Neraskidivu povezanost dalmatinskih ljudi s vinovom lozom ugrožavala su, ali nikad zatrla, burna povijesna događanja, nepredvidljive društvene i ekonomske prilike i prirodne nedaće. Tradicija uzgoja ove poljodjelske kulture odražava se kako u dalmatinskim krajolicima, tako i u životu ljudi – njihovim navikama i običajima.
Unatoč relativno raznolikim mikroklimatskim i zemljišnim obilježjima koja utječu na kvalitetu i kvantitetu vinogradarske proizvodnje, može se ustvrditi da cijelo dalmatinsko područje pruža dobre uvjete za uzgajanje vinove loze i proizvodnju odličnih vina. Naročito se otočko područje ističe povoljnim klimatskim uvjetima, osobinama tla i vinogradarskim položajima. No, napraviti vino nije jednostavno - veliki trud stoji iza cijeloga procesa. S obzirom na važnost vinove loze u tradicijskoj ekonomiji Dalmacije, razumljivo je da su težaci veliki dio vremena posvećivali upravo radovima u vinogradu, koji su se protezali na cijelu godinu.
Pripremu tla za novi vinograd obavljali su tijekom ljeta i ranije jeseni. U kasnu jesen i zimu su lozu sadili da bi je u proljeće obrezivali i gnojili. Rezidbu su nastojali obaviti prije nego loza pusti sokove nakon zimskog razdoblja puštanja. Pred ljeto su je tretirali sumporom te mješavinom vode, vapna i modre galice da ju zaštite od luga i peronospore, što je relativno nova praksa, uvedena tek nakon haranja bolesti vinove loze europskim vinogradima. U borbi protiv žiloždere učinkovitim se pokazalo jedino kalemljenje, navrtanje domaćih sorti loze na američku osnovu, što je također jedna od važnih promjena u odnosu na dotadašnje vinogradarske prakse. Tijekom ljeta težaci su se pripremali za berbu, prali su drvene posude od ostataka starog vina i vinskog kamenca, zbog čega su česti bili prizori bačava potopljenih u moru. Berba grožđa započinjala je uglavnom potraj rujna. U ovoj su etapi dobivanja vina sudjelovali svi težaci, kako muškarci tako i žene, a i djecu bi zapala određena zaduženja. Najčešće bi se ubrano grožđe odmah zgnječilo, bilo pomagalom u obliku drvene palice, bilo težinom vlastitog tijela, pa se prenosilo kućama. Pritom su neizostavni pomagači bile domaće tovarne životinje, konji i magarci, koji su na leđima ili vukući kola prenosili grožđe do konoba gdje se vršila daljnja prerada. Nakon vrenja, zgnječena se masa podvrgavala tiještenju. Tomu je najčešće služio kompleksan drveni tijesak, turanj, kojemu osnovu konstrukcije nalazimo još u antičko vrijeme. Nakon tiještenja grožđa u ručno pokretanom tijesku slijedila je pretvorba soka u vino.
Tradicija Dalmacije naklonjena je crnim vinima, koja su se pila svakodnevno. Cilo su vino, odnosno nerazrijeđeno pile samo bogatije obitelji; većina je konzumirala bevandu, vino razrijeđeno običnom vodom. Posebno vino rašireno na cijelom priobalnom dijelu Hrvatske je prošek, desertno vino od probranog i osušenog slatkog grožđa koje dulje fermentira nego obično vino.
U središnjem dijelu Dalmacije, gdje je bilo razvijeno stočarstvo, stanovnici su konzumirali poseban napitak od mješavine crnog vina i kozjeg ili kravljeg mlijeka. Uz vino, veoma rašireno piće ovoga područja je i rakija koju se dobiva pečenjem smjese koja je ostala nakon tiještenja.
Ova tradicija, iako s razdobljima nestabilnosti, opstala je u Dalmaciji najmanje dva i po tisućljeća, u nekim segmentima gotovo nepromijenjena. Vino je bilo i još uvijek jest sastavni dio života: obiteljskoga, društvenoga i duhovnoga.